ponedjeljak, 15.06.2009.

...

Kad je došlo to ''sutra koje je toliko čekala, shvatila je da joj to nije baš puno pomoglo. Ništa se nije promijenilo. problemi su ostali, ali mislila je da je sad sigurnija da ima način kako ih riješiti... Jednostavno treba skupiti hrabrosti i napraviti to. Drugi način ne postoji...
Cijeli je dan slušala Anettinu priču od sinoć. Nije se mogla skoncentrirati i nije čula gotovo ni jednu riječ iz Anettinih usta. No pokušavala je. Stalno je mislila o Marcu. Slatkom dečku koji je došao samo zbog koncerta. -čekaj malo - pomislila je. - Samo zbog koncerta? Ako je samo zbog koncerta, to onda znači... Ma ne, nije moguće... Pa nije valjda danas otišao??? - ispričala se Anette a potom istrčala iz stana i krenula u potragu. Morala je još danas napraviti ono što je naumila dok se nije predomislila... Tražila ga je cijeli dan. Sva je mjesta prošla nekoliko puta. No nije ga mogla pronaći. Nekoliko puta je srela Toma koji je saznao što se dogodilo, a ona ga nije mogla pogledati u oči. Kad je napokon odustala, suze su joj krenule niz lice. - Otišao je. - Pomislila je. Otišla je na ono mjesto gdje su jučer šetali i sjela na kamen koji su zajedno postavili da mogu sjediti. Stavila je ruke na lice. Nije mogla spriječiti jecaje. Znala je da je to bilo ono pravo. Znala je da bi napokon bila sretna. Trebala je samo izgladiti situaciju s Tomom i sve bi bilo dobro. Ali činilo se da Tomu ne smeta Alecino ponašanje. Zahvaljujući tako dobrim prijateljima naravno. Dok je tako sjedila začula je korake, ali nije imala snage podići glavu da bi doznala tko dolazi. Osjetila je ruke na svojim ramenima i nježan glas koji je za nju zvučao kao melodija. - Pa što se tako strašno dogodilo? - upitao je. Istog trena Alec je skupila svu snagu svijeta, okrenula se, poljubila ga, zagrlila i rekla mu sve...Baš sve. Cijelu priču od početka do kraja. Marc je slušao i držao je u zagrljaju. Na kraju mu je rekla : ne ispuštaj me, ne ispuštaj me nikada, molim te...

***
Kad je Alec ispričala svoj plan Anette, Anette je rekla da mora razmisliti, ali na kraju se ipak složila. Voli uzbuđenja i nikad ne bi propustila takvu priliku. Plan je bio da Anettin tajanstveni dečko, Anette, Alec i Marc odputuju na neko vrijeme. Bilo kud, samo da više ne gledaju ove ljude. Toliko ih je u ove dvije godine prošlo kroz njihove živote da jednostavno moraju zaboraviti neke situacije...

...

Prošlo je punih godinu dana... Ponovno je došlo proljeće... Nikad nisam bila sretnija. Ali opet, nikad nisam bila više zbunjena nego sad. Što sada? Često se sjetim Lukea, Tom mi nekako ne znači tako mnogo... Ne mogu pobjeći od svih problema, ne mogu, ne smijem, a tako želim... Ne želim da se Luke vrati, ne želim da Tom ode... Ja želim otići... Ali što je s prijateljima? što je s gradom koji toliko volim? - nikako Alec nije mogla pronaći pravi način da bude sretna. Koliko god se stvari promijenilo, uvijek je nešto čini nezadovoljnom. - De, šta si tako zamišljena, ajmo, danas je koncert izlazimo! - u sobu je uletila Anette. - Molim? kakav koncert? Tko sve ide? Tom? Lukas? - preplašeno je odgovorila Alec.
- Ma idemo samo ja i ti zasad pa tko naiđe. A Tom, Lukas, Travis i Nick sviraju, idemo ih gledat...
- Hm da, baš mi je sad do tog da ih gledam... -
- Molim? Pa nabolji su nam frendovi! -
- Da... Hm... Najbolji... Sorry stvarno mi nije do toga... Ne sad -
- Daaaj, ne možeš mi to radit, moramo ić! -
I tako su raspravljale pola sata da bi kao i uvijek Alec popustila. A kao i uvijek i ovoga je puta Anette bila u pravu... Alec nije požalila što je popustila.
***
Koncert je bio lud... Puno ljudi, glasna glazba, skakanje, ma sve idealno. Alec inaće nije ljubitelj takvih stvari, ali ovako nešto joj je stvarno trebalo. toliko o prijateljstvu. Tom, Travis, Nick i Lukas su odsvirali nekoliko pjesama te se nakon toga negdje izgubili, ali nitko nije mario. Naišlo je nekoliko dečkiju i Anette je otišla s jednim od njih. Bio je visok, duge kose i bubnjar nekog tamo poznatog lokalnog benda. - Dobar ulov - pomisli Alec - Ali ne Njegov, nego njezin - Ostala je sama i gledala je oko sebe ne znajući što da radi sama. Bilo je nekoliko zgodnih dečkiju ali Alec je mislila kako nema šanse kod njih. Kao i obično. No jedan od njih se odvažio nešto poduzeti. Došao je do nje i pitao je što radi sama. Rekla je da je frendica otišla s nekim dečkom. A on je ponudio da se odu prošetati. - Pa zašto ne, nemam što izgubiti - i otišli su...
***
Šetali su rivom, sami, u pozadini se čula glasna glazba s koncerta, ali nije ih bilo briga, sve dok su mogli razgovarati. On nije znao kako se ona zove, a ona nije znala kako se on zove. a i dalje su se zabavljali. Razgovarali, smijali se, i bilo je super. Tom, prošlo je Alec glavom... No ubrzo je zaboravila. -Sutra ću razmišljati o tome.... Sutra... - Zaključila je ubrzo i nastavila hodati. Iznenadila se kad ju je kasnije Marc (saznala je u međuvremenu kako se zove) uhvatio za ruku. No nije joj smetalo i prepustila se. Pogledala je u zvijezde. Sjetila se Lukasa, sjetila se Toma. Nikad nije sretna. Nije joj suđeno da bude sretna... - Moram ići, oprosti, moram ići... - rekla je, popustila stisak i potrčala natrag prema koncertu...
***
Kad se vratila na koncert vidjela je Anette s istim onim dečkom, zabavljali su se, bilo im je lijepo. U Anettinim očima vidjelo se da to nije bila samo neka zabava usput... Sjajile su. No Alec je sa suzama u očima potrčala natrag u stan. Plakala je dugo u noć te zaspala pred jutro misleći samo na sutra... Sutra...

nedjelja, 14.06.2009.

...

Kad je došlo to ''sutra koje je toliko čekala, shvatila je da joj to nije baš puno pomoglo. Ništa se nije promijenilo. problemi su ostali, ali mislila je da je sad sigurnija da ima način kako ih riješiti... Jednostavno treba skupiti hrabrosti i napraviti to. Drugi način ne postoji...
Cijeli je dan slušala Anettinu priču od sinoć. Nije se mogla skoncentrirati i nije čula gotovo ni jednu riječ iz Anettinih usta. No pokušavala je. Stalno je mislila o Marcu. Slatkom dečku koji je došao samo zbog koncerta. -čekaj malo - pomislila je. - Samo zbog koncerta? Ako je samo zbog koncerta, to onda znači... Ma ne, nije moguće... Pa nije valjda danas otišao??? - ispričala se Anette a potom istrčala iz stana i krenula u potragu. Morala je još danas napraviti ono što je naumila dok se nije predomislila... Tražila ga je cijeli dan. Sva je mjesta prošla nekoliko puta. No nije ga mogla pronaći. Nekoliko puta je srela Toma koji je saznao što se dogodilo, a ona ga nije mogla pogledati u oči. Kad je napokon odustala, suze su joj krenule niz lice. - Otišao je. - Pomislila je. Otišla je na ono mjesto gdje su jučer šetali i sjela na kamen koji su zajedno postavili da mogu sjediti. Stavila je ruke na lice. Nije mogla spriječiti jecaje. Znala je da je to bilo ono pravo. Znala je da bi napokon bila sretna. Trebala je samo izgladiti situaciju s Tomom i sve bi bilo dobro. Ali činilo se da Tomu ne smeta Alecino ponašanje. Zahvaljujući tako dobrim prijateljima naravno. Dok je tako sjedila začula je korake, ali nije imala snage podići glavu da bi doznala tko dolazi. Osjetila je ruke na svojim ramenima i nježan glas koji je za nju zvučao kao melodija. - Pa što se tako strašno dogodilo? - upitao je. Istog trena Alec je skupila svu snagu svijeta, okrenula se, poljubila ga, zagrlila i rekla mu sve...Baš sve. Cijelu priču od početka do kraja. Marc je slušao i držao je u zagrljaju. Na kraju mu je rekla : ne ispuštaj me, ne ispuštaj me nikada, molim te...

***
Kad je Alec ispričala svoj plan Anette, Anette je rekla da mora razmisliti, ali na kraju se ipak složila. Voli uzbuđenja i nikad ne bi propustila takvu priliku. Plan je bio da Anettin tajanstveni dečko, Anette, Alec i Marc odputuju na neko vrijeme. Bilo kud, samo da više ne gledaju ove ljude. Toliko ih je u ove dvije godine prošlo kroz njihove živote da jednostavno moraju zaboraviti neke situacije...

...

Svaki dan u životu Alec i društva bio je bajka. Svakog su se dana savršeno provodili. izlazili su, družili se, razgovarali, smijali se. No ništa nije moglo zaustaviti kraj ljeta. Nitko nije mogao zamisliti kiše, hladnoću... Nema više zabave na plaži, sunčanja... Kao da je jednom razdoblju došao kraj. Svi su strahovali da ništa više neće biti isto. Svatko se vrača nekom svom poslu. Možda više nikada ne budu ovakvi prijatelji, a takvi se prijatelji pronalaze samo jednom u životu...
***
Naravno, bez obzira na sve, jedni su drugima još uvijek značili neopisivo mnogo... Iako su se družili tek mjesec dana, osjećali su se kao da se međusobno poznaju godinama. Tako su bili opušteni. Kad je pala prva jesenska kiša, pale su Alecine suze. Anette je bila dovoljno jaka i optimistična da vjeruje kako se ništa neće promijeniti. To je bila samo prividna sigurnost. U sebi je umirala, čekala je samoću i trenutak kad će se slomiti pred suzama jer će taj trenutak doći. Lukas, Tom, Nick i Travis otišli su natrag u svoj grad. No na sreću, bar su Dana i Andree ostale. Postale su nerazdvojne prijateljice i nisu mogle zamisliti život jedna bez druge. odlučile su se jednostavno preseliti u isti stan. Sve je postalo tužno, jednoliko, suviše jesenski i tako osamljeno. U gradu više gotovo da nije bilo turista. More je bilo sivo pod teškim jesenskim oblacima. Sve se promijenilo...
***
Iz dana u dan, ponavaljao se isti ritual. Ništa se nije događalo. Dani se provode u stanu. Kao da ne postoje dani, sve je mračno. No čak ni sunce ne može nadoknaditi onu radost koju su djevojke osjetile tog jednog posebnog dana. U tmurno jesensko jutro, Alec je primila SMS od nepoznatog pošiljatelja. ''Dođite kod osamljene kućice na plaži.. Znate koja je... Čekamo vas tamo =) '' Sve su se cure začudile, ne znajući tko je to poslao. Možda je krivo poslao - rekla je Dana. Ne, ne bi znali za >našu< kućicu... - odvrati Andree. Nisu imali drugog izbora nego da se upute u njihovo najdraže mjesto na svijetu, koje je ovim iznenadnim događajem postalo još ljepše. Kao da su nešto predosjećale, sve četiri cure bile su uzbuđene i na neki način uznemirene. Čim su stigle do plaže, koja je bila prekrivena morskom travom koju su izbacili veliki jesenski morski valovi, ugledali su stazicu (koje do sada nije bilo) Samo su se pogledale i nastavile. Iza drveta koje je skrivalo kućicu, nešto je zablistalo. To nije bila ona njihova ''stara'' kućica. Bila je preuređena... Okružena cvijećem, osunčana ljubavlju... Nikad nije bila tako prekrasna, no kad su iz nje izašli njihovi dečki i najbolji prijatelji na svijetu, cure su gotovo zavrištale od iznenađenja. Taj će dan svi oni pamtiti do kraja svojih života... A Nick, Tom, Lukas i Travis nikada neće zaboraviti osmijeh na licima svojih najdražih osoba...

...

Prošlo je punih godinu dana... Ponovno je došlo proljeće... Nikad nisam bila sretnija. Ali opet, nikad nisam bila više zbunjena nego sad. Što sada? Često se sjetim Lukea, Tom mi nekako ne znači tako mnogo... Ne mogu pobjeći od svih problema, ne mogu, ne smijem, a tako želim... Ne želim da se Luke vrati, ne želim da Tom ode... Ja želim otići... Ali što je s prijateljima? što je s gradom koji toliko volim? - nikako Alec nije mogla pronaći pravi način da bude sretna. Koliko god se stvari promijenilo, uvijek je nešto čini nezadovoljnom. - De, šta si tako zamišljena, ajmo, danas je koncert izlazimo! - u sobu je uletila Anette. - Molim? kakav koncert? Tko sve ide? Tom? Lukas? - preplašeno je odgovorila Alec.
- Ma idemo samo ja i ti zasad pa tko naiđe. A Tom, Lukas, Travis i Nick sviraju, idemo ih gledat...
- Hm da, baš mi je sad do tog da ih gledam... -
- Molim? Pa nabolji su nam frendovi! -
- Da... Hm... Najbolji... Sorry stvarno mi nije do toga... Ne sad -
- Daaaj, ne možeš mi to radit, moramo ić! -
I tako su raspravljale pola sata da bi kao i uvijek Alec popustila. A kao i uvijek i ovoga je puta Anette bila u pravu... Alec nije požalila što je popustila.
***
Koncert je bio lud... Puno ljudi, glasna glazba, skakanje, ma sve idealno. Alec inaće nije ljubitelj takvih stvari, ali ovako nešto joj je stvarno trebalo. toliko o prijateljstvu. Tom, Travis, Nick i Lukas su odsvirali nekoliko pjesama te se nakon toga negdje izgubili, ali nitko nije mario. Naišlo je nekoliko dečkiju i Anette je otišla s jednim od njih. Bio je visok, duge kose i bubnjar nekog tamo poznatog lokalnog benda. - Dobar ulov - pomisli Alec - Ali ne Njegov, nego njezin - Ostala je sama i gledala je oko sebe ne znajući što da radi sama. Bilo je nekoliko zgodnih dečkiju ali Alec je mislila kako nema šanse kod njih. Kao i obično. No jedan od njih se odvažio nešto poduzeti. Došao je do nje i pitao je što radi sama. Rekla je da je frendica otišla s nekim dečkom. A on je ponudio da se odu prošetati. - Pa zašto ne, nemam što izgubiti - i otišli su...
***
Šetali su rivom, sami, u pozadini se čula glasna glazba s koncerta, ali nije ih bilo briga, sve dok su mogli razgovarati. On nije znao kako se ona zove, a ona nije znala kako se on zove. a i dalje su se zabavljali. Razgovarali, smijali se, i bilo je super. Tom, prošlo je Alec glavom... No ubrzo je zaboravila. -Sutra ću razmišljati o tome.... Sutra... - Zaključila je ubrzo i nastavila hodati. Iznenadila se kad ju je kasnije Marc (saznala je u međuvremenu kako se zove) uhvatio za ruku. No nije joj smetalo i prepustila se. Pogledala je u zvijezde. Sjetila se Lukasa, sjetila se Toma. Nikad nije sretna. Nije joj suđeno da bude sretna... - Moram ići, oprosti, moram ići... - rekla je, popustila stisak i potrčala natrag prema koncertu...
***
Kad se vratila na koncert vidjela je Anette s istim onim dečkom, zabavljali su se, bilo im je lijepo. U Anettinim očima vidjelo se da to nije bila samo neka zabava usput... Sjajile su. No Alec je sa suzama u očima potrčala natrag u stan. Plakala je dugo u noć te zaspala pred jutro misleći samo na sutra... Sutra...

...

Svakoga dana, ljeto je sve bliže kraju... Otkad su Luke i Dean otišli ništa više nije isto. Andree, Dana, Alec i Anette postale su jako dobre prijateljice. Kat je s nekim društvom otputovala. Nije rekla kamo, ali znale su da je sretna. Zaboravila je na svoje stare prijatelje i nije ju bilo briga... No isto tako je nova četvorka bila sretna.. Još sretnija time što su u grad došli neki novi dečki. Svi su ih odmah zamijetili. Bili su dobrog izgleda, slušali su dobu glazbu, imali su bend... Ta četiri nova dečka zvali su se Nick, Travis, Tom i Lukas... Čim su ih prvi put ugledali putem do stana, znali su kako bi mogli biti jako dobri prijatelji... A neki možda i više od toga...
***
Kad su četiri nova dečka prišla curama odmah su pomislili kako se dobro slažu. Dečki su došli u grad u potrazi za dobrom glazbom, zabavom i curama. Svi su bili slobodni. - Vi ste jedine u ovom gradu koje slušaju dobru glazbu? Gdje god da smo dosad otišli naišli smo na narodnjake. Loša promocija za ovako predivan grad... Jeste zainteresirane za druženje s ovakvim frajerima kao što smo mi?? - rekao je lukas kroz šalu. Odmah su bili podijeljeni po ulogama... Lukas je bio duhoviti, Tom je bio tih i povučen, Nick je u srcu još dijete a Travis je bio neutralan. Na prvi pogled su se svidjeli jedni drugima i započelo je novo razdoblje njihovih života... Jedva su čekali svakodnevna druženja, smijeh, zabavu, razgovore... Još nikad u životu nitko nije stvorio takvu muško-žensku ekipu. Oni su stvarno bili ljudi za pamćenje...
***
Svi su uživali... Napokon Malo sreće u mom životu - pomisli Alec. Otkad je Luke otišao, nije pronašla dečka koji joj se dovoljno svidio da ga zaboravi. Ali sad je s potpunom sigurnošću mogla reći da ga više ne voli... Otkad si otišao, srušio mi se svijet, ali uz pomoć svojih prijatelja, ponovno sam ga sagradila... Te će riječi vjerojatno pamtiti do kraja života. Uz te riječi otkrila je najveću istinu svog života. Ne treba joj Luke za sreću. On će shvatiti što je izgubio. Ona nastavlja, jača, bogatija za jedno iskustvo, uz prijatelje koje jako voli... Nekako slučajno (bar je tako Alec mislila) ona i Tom su ostali sami. Bilo je čudno. Pošto je Tom šutljiv, Alec je morala smišljati teme o kojima bi razgovarali. A pošto nije baš dobra u tome većinu vremena su šutjeli. I to je bilo smiješno. Odjednom su se počeli smijati... A kad su zaustavili smijeh, Tom je iznenada uhvatio Alec za ruku. Ponovno je osjetila istu onu eksploziju kao s Lukeom... Nije to bilo isto. Nije bilo pritiska, nije bilo previše uzbudljivo, nije bilo dosadno.. Bilo je sve ono što je ona trebala... Tim danom, vratila se u život... Otkad si otišao, život mi je postao bolji, ne trebam tvoj pogled, ne trebam tvoje usne, ne trebam tvoje srce... Ne trebam te....

...

I još jedan dan je prošao s Lukeom... Anette i Dean, Alec i Luke... Sve je bilo nekako idealno. Iako je Alec imala dojam da je sve to dosadno, jednoliko... Nema više onog početnog uzbuđenja... Osjećala se kao da su ona i Luke već neki stari bračni par... Željela je imati isto što i Anette. No Anette nije tako mislila. Bilo joj je dosta svakodnevnog uzbuđenja, prebrzog načina života. Jedva da je stigla provesti malo vremena s prijateljima. Dean ju je vukao po gradu, vozili su se s motorom. Radili su sve ono o ćemu je Anette oduvijek maštala, ali sad je poželjela malo odmora. Pošto su obje djevojke poželjele nešto drugačije, razmišljale su kako da to izvedu... Ljeto je tek zapoćelo, prošlo je tek mjesec dana otkad su došli u grad, a već bi htjele otići.
***
Kao i svakog dosadnog jutra Anette i Alec požurile su na plažu gdje bi ih inaće čekali Dean i Luke. No kad su došli jedino što su pronašli bila je jedna poruka. Prvo što su pomislili bilo je: nešto drugačije, nešto romantično, nešto zanimljivo... Nasmiješile su se, ali osmijeh im je brzo nestao s lica... u poruci je pisalo : Anette i Alec
Kao što pretpostavljate, pišu vam Dean i Luke.
Moramo vam reči nekoliko riječi. Više nas nećete vidjeti.
Shvatili smo da vam je s nama dosadno, pa smo
za promjenu odlučili napraviti nešto da vam napravimo
život zanimljivijim... otići... Nadamo se da ćete
sada, bez nas biti sretniji i da ćemo se jednom opet
vidjeti. Kad nas poželite vidjeti, jedino što trebate je
čvrsto zaželjeti. I želja vam se možda ostvari...
U srcu vaši,
Luke i Dean!
Anette i Alec su ostale šokirane. Nisu mogli progovoriti ni riječ. Samo su im potekle suze, te su se pogledale i poželjele pobječi... Čvrsto zaželjele... Možda im se želja ostvari..
***
I nakon mjesec dana, sve je nekako drugačije bez Deana i Lukea... Ljeto se već bliži kraju, a oni se još nisu vratili... hoće li se ikad vratiti?? Alec je poželjela puno toga... Poželjela je da nikad nije upoznala Lukea, da se nije zaljubila u njega, da nije pomislila kako je s njim dosadno, da nije otišao, da ga nikad više ne vidi. Svi osjećaji su se pomiješali u njoj i nije znala koja je želja bila ispravna... Hoće li se ikada vratiti? Hoće li ikad više vidjeti njegove tople oči i osmijeh uz koji sve postaje jednostavno? Više ništa nije bilo važno. Sad je samo željela vratiti ono ljeto...

...

Čak i sljedećeg dana Alec je mislila na Lukea. Shvatila je kako već punih sat vremena sjedi ispred svojih ne pregledanih papira. Opet ništa nije napravila... Znala je da će se ovo dogoditi. Nije mislila na posljedice. Zašto stalno razmišlja o Lukeu? Što to u njemu ima posebno. Nije znala ništa o njemu. Anette je rekla da opet ide van. Molila je Alec da joj se pridruži. Ide s novim društvom na plažu. Napravit će party na plaži i noćno kupanje. -Zvuči super - Reče Alec. - Ali moja papirologija je još tu... Nisam ništa naučila, nisam položila treći ispit, a o poslu da ni ne pričam... - Alec se tužno osvrne oko sebe pogledom prelazeći sobu prepunu papira. Taj smijeh... Te duboke plave oči... Promatrale su je tako pojmljivo cijele večeri. Drski osmijeh... Luke... Zašto si tako tajanstven? Što me tako privlači? - opet Alec razmišlja, ali ju iz razmišljanja prene Anettin vrckavi, podrugljivi hihot - Ma jelda? Gospođica ''zaposlena'' nikad nema vremena za prijatelje? I sama znaš da nećeš ništa napraviti ako ostaneš... Samo ćeš žaliti jer nisi išla... Ali dobro... Kako hočeš.. - Osmjehne se Anette, znajući da je sada pridobila Alec. - Ufff mrzim taj tvoj izazivački ton... Dobro, hajde, idem, ali samo zato jer je ljeto i jer smo mlade... - a potom su se obje zahihotale i na prstima izašle iz zgrade.
***
Ovaj put je vozila Anette. Iako mlađa, puno iskusnija vozačica od Alec... Nije se ničeg bojala i uvijek je vozila punim gasom. Hitro su se otisnule u mračan, usnuli grad. Grad je bio tih sve do prve pješćane plaže. Već s ceste se ćula glasna Hardcore glazba i Izmjenjivala su se svjetla u duginim bojama. Kao da stižu u disco, a ne na plažu... Alec nije voljela takva glasna mjesta, ali ovdje je bilo otvoreno pa nije previše negodovala. Anette je gotovo istrčala iz auta puna poleta i spremna na zabavu.
Čim je Alec prišla društvu ugledala je Lukea. Bio je odjeven u pripijenu plavu majicu koja je otkrivala njegove izvježbane mišiće. Nisu bili pretjerani. Baš onako, kako ih je Alec voljela. Na tu majicu obukao je bijelu košulju kratkih rukava, koja je upotpunjavala već odličan dojam. Pozdravio je ležernim podizanjem ruke i krenuo prema moru. Alec nije mogla, a da ne krene za njim. Izmislila je kako ide po piće i potrčala po vrelom pijesku. Kad ju je čuo okrenuo se i rekao - Očekivao sam da ćeš poći za mnom... Htio bih te bolje upoznati. Volio bih da se negdje vidimo. Samo ja i ti. Da možemo porazgovarati. - Govorio je čudnim naglaskom, nepravilnim hrvatskim. Nije iz Hrvatske... Proletjelo je Alecinom glavom i nešto ju je čudno lecnulo u srcu. - Pa, ovo nije jedini dio plaže, idemo tamo, možemo pričati. - I zajedno su krenuli na mračan mol na kojem je jedino svjetlo bila mjesečina. Razgovarali su o svemu. Alec je doznala da dolazi iz Švedske, iako u Hrvatskoj živi zadnju godinu, sluša metal i rock glazbu, ima bend i u slobodno vrijeme istražuje grad na skate-u. Alec je bila impresionirana. Luke još voli i čitati, obožava fotografirati i rijetko se zaljubljuje. Alec nije mogla vjerovati svemu što joj je ispričao. Govorio joj je o djetinjstvu, o prijateljima koje je ostavio odlaskom u Hrvatsku, svom najneugodnijem iskustvu, svom markiranju s nastave... Rekao joj je sve... Iznenada su iza sebe začuli glasove. Okrenuli su se i ugledali dvije visoke prilike. Jedna je imala kovrčavu kosu i bilo je očito da je to Dean... A djevojka pored njega imala je bujnu dugu smeđu kosu. To je bila Anette. Anette i Dean? Držali su se za ruke, hihotali se i teturavo koračali starim drvenim molom. Luke i Alec su se pogledali, nasmijali se i tiho pobjegli u drugom smjeru. Dok su bježali nisu se mogli prestati smijati. Rekao je - Pođi sa mnom! Sjest ćemo na moj motor i vozit ćemo se kamo nas cesta odvede! - sa nevjerojatnim zanosom u očima. Alec se i dalje smijala i kroz smijeh protisnula - Ne, ne idemo daleko, ne idemo motorom, idemo hodati uz more... Cijelu tu noć Alec je provela s Lukeom razgovarajući uz more, šetajući po toplom pijesku, dok je mjesečina obasjavala njihove zanesene poglede...
***
Sljedećeg jutra, Alec se dugo izležavala u krevetu. Baš kad je pomislila da mora ustati, začula je vrata. Pogledala je prema ulazu i ugledala Anette kako na prstima ulazi u stan. - Anette?? Što to radiš? Zašto na sebi imaš odjeću od sinoć?? - a Anette se iznenađeno okrene, i preplašeno odgovori - Ja... Ja sam... Party se odužio, pa su mi Dana i Andree ponudile da ostanem kod njih... Cijelu noć smo razgovarale i Dean je bio tamo... I bilo je super... Šteta što si ti otišla. Ja sam s Deanom... I nastavila je brbljati, a Alec je ne vjerujući, zaprepašteno slušala što se sve jučer dogodilo... Pretpostavila je da je i ona na neki naćin s Lukeom... Samo to nije tako kao s Deanom... To nije jednostavno... To je nekako romantično... Nekako dublje od ''veze''... To je neka povezanost... Nešto posebno...

1. poglavlje

Počet ću od hrpe slijeva, pa na desno. Valjda ću završiti još većeras.- pomislila je Alec dok je papire s jedne strane stola prenosila na drugu i tako iznova bez prestanka. I dobro joj je išlo. Sve dok Anette nije ušla u radnu sobu. Daj Alec idemo van, to ćeš napraviti sutra! Pomoći ću ti ja! - kaže Anette. - Ma da, a ti si stručnjak za ekonomiju... Ne, moram ovo završit, rok mi je 2 dana, ne znam koliko mi treba... - odvrati Alec.
Ali zapravo, samo je mislila na to kako joj treba odmor... I kako bi sada sve dala za samo jednu dugu šetnju mračnim gradom... Malo pomalo počela je popuštati... Ona je često osoba koja odustaje. Jednostavno nema volje da se trud. I sav svoj posao ostavlja za ''drugi put''. Anette nije puno bolja. Ona se čak ne pokušava ni natjerati na trud. Nju jednostavno nije briga. Cura živi u svom filmu, svima kaže što ih ide, ne zanima ju što drugi imaju protiv nje, a u namjerama ju nitko ne može spriječiti. Ona što zaželi to i dobije. Alec i Anette znaju se gotovo od rođenja, Anette je jednu godinu mlađa od Alec. Najbolje su prijateljici i cimerice. - Onda? Ideš? Imam i ja posla, al baš me briga, ja bi van! - Anette je prekinula Alec u razmišljanju. - No dobro... Idem... Ali neću dugo ostati! - odlučila je Alec iako je i sama pomislila da zvuči nesigurno.
***
Čim su izašle na svjež ljetni zrak, Alec je znala da nije pogriješila i da će joj ovo biti jedna od boljih večeri ovoga ljeta. Iako je iznenada osjetila hladni povjetarac na preplanulim nogama te se začuđeno stresla. - Hajde, što čekaš? - čula je Anettin glas kako dopire kroz otvoreni prozor njezinog novog Fiata. Polako i oprezno je sjela za volan - vozi tek tjedan dana i još se nije prviknula - a ona su se nesigurno otisnule u mrak. Za petnaestak minuta su stigle u njihovo omiljeno mjesto za izlazak. Kafić nije puno veći od dvosobnog stančića, ali se opet svi njihovi prijatelji naguraju unutra i dobro se zabave. Čim je ušla, ugledala je nekoliko novih osoba. Često ovdje dolaze, pa su već svi postali ekipa. Nova djevojka plave kose, pravilnih crta lica im se simpatično osmjehnula, a potom prišla i pružila ruku. Predstavila se kao Andree i pozvala ih da im se pridruže i upoznaju se s ostalima iz novog društva. U društvu su bili još i Luke (zgodni plavokosi dečko predivnih, dubokih plavih očiju), Dean (simpatičan, visok dečko kovrčave crne kose i zelenih očiju), Dana (Jednostavna cura smeđe kose do ramena) i Kat (cura s najdužom kosom koju su ikad vidjele). Svi su se činili vrlo simpatični i Alec i Anette su pomislile kako će se dobro slagati. Razmijenili su nekoliko riječi,a onda su se vratile do svog društva. Cijele te večeri Alec nije mogla iz glave izbaciti Lukea. Mislila je na njegove plave oči i divan samozatajan osmijeh. Imao je dubok glas, i nije progovorio ništa osim svog imena pri upoznavanju.
Anette nije imala sličnih problema. Ona je na plesnom podiju plesala s neka dva dečka iz susjedstva. Dečki nisu bili ništa posebno. Što je čudno za Anette jer je najčešće primjećivala samo zgodne dečke. Na putu kući razgovarale su o Novom društvu. Došli su u grad na ljetovanje i ostat će ovdje 2 mjeseca. dolaze iz susjednog mjesta, pa čak postoje prilike za prijateljstvo. Anette se tomu veselila, ali Alec je čak nije ni slušala. Stalno je razmišljala o Lukeu...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.